“Ekonomija počiva na ugovorima, ali se održava poverenjem”
Nedostatak poverenja između Srbije i Kosova ne predstavlja samo politički problem, već i ozbiljnu prepreku ekonomskoj saradnji i razvoju.
Uprkos teškom političkom nasleđu iz devedesetih, Srbija i Kosovo su imali živu trgovinsku razmenu od početka 21.veka, a ona je u poslednjoj punoj kalendarskoj godini, 2017 iznosila između 480 i 490 miliona evra. Srbija je imala ogroman suficit jer je uvoz iz Srbije na Kosovo iznosio oko 450 miliona evra , a plasman robe sa Kosova u Srbiju je bio višestruko manji, svega 25-40 miliona. Nakon uvođenja takse kosovske vlade od 100%, kao odgovora na više političkih sporova, a pre svega zbog kampanje Srbije protiv članstva Kosova u međunarodnim institucijama, u novembru 2018, ovaj ekonomski bilans je drastično promenjen, pa je tako uvoz robe iz Srbije na kosovsko tržište tokom 2019 pao na svega 6 miliona evra.
Ovo je drastičan primer, koji pokazuje kako političke nesuglasice i ekonomske mere koje su njihova posledica, mogu da unište trgovinsku razmenu i promene ekonomsku strukturu, ostavljajući posledice pre svega po proizvođače i distributere, a onda i potrošače sa obe strane.
Da stvar bude gora po ekonomiju, nepisano je pravilo da se jednom uvedene restriktivne mere u ekonomiji, teško ukidaju jer su, osim nesuglasica i sporova zbog kojih su uvedene, praćene novim političkim implikacijama i zahtevima koji otežavaju njihovo eventualno ukidanje. Dakle, takve mere dodatno višestruko komplikuju kako ekonomsku, tako i političku situaciju. Drugo nepisano pravilo se odnosi na procvat sive ekonomije, kojem pogoduje ovakva situacija, potvrđujuće staro pravilo da kriminal ne zna za granice i kriminalci uvek nađu način za saradnju.
Održiva ekonomska saradnja zahteva predvidivost i minimum međusobnog poverenja, bez obzira na trajnost političkih sporova. Odavno je jasno da srpski režim oličen u autokrati Vučiću, nije zainteresovan za izgradnju poverenja, jer njegov način vladavine počiva na konfliktima u regionu. Tu ekonomska logika ne igra nikakvu ulogu, već se ekonomski gubitci nadomešćuju pre svega kineskim kreditima, koji će Srbiju dugoročno skupo koštati, a ekonomsku saradnju vidi kao način da budu namireni njemu lojalni kriminalci sa severa Kosova, pa bilo to kroz legane ili sive ekonomske tokove.
Oba društva, srpsko i kosovsko, plaćaju visoku cenu međusobnog nepoverenja. Ta cena se meri izgubljenm investicijama i propuštenim razvojnim prilikama, dok druge zemlje regiona privlače investicije i preuzimaju deo tržišta.
Autor: Dejan Novaković
